Najveća sablazan u povijesti Crkve u Hrvatskoj

"Iz Crkve je potrebno ukloniti i privid suučesništva i zavjereničke šutnje vezane uz spolno zlostavljanje maloljetnika." – Smjernice HBK-a za zaštitu maloljetnika i odraslih ranjivih osoba (2023.)

Isus zove dječicu k sebi, Julius Schnorr von Carolsfeld

Zbilja bih radije pisao o bilo čemu drugom, ali što je, tu je. Naslov, osim što je činjenično točan, namjerno je bombastičan i služi kao mamac za otvaranje i, nadam se, čitanje teksta o ovoj svima tako mrskoj temi. Odmah moram pripomenuti da se nadam da ću izbjeći reakcije o tome da naslov ipak nije točan, nego da je neka druga crkvena afera u nas bila gora od ove. Ne, ovo je najgore što nam se dosad dogodilo i to bi svakome trebalo biti jasno, barem do kraja čitanja ovog teksta. Ustvari, pitam se kako je moguće da ovo nije jedino o čemu se govori. Razlog bi mogao biti vrlo jednostavan: ovo je jedna od onih stvari koje su toliko loše, gadne i mučne da osjećamo duboku averziju pri svakoj pomisli na njih. To me podsjeća na Kübler-Ross model pet stadija žalovanja, koji su: 1) poricanje, 2) ljutnja, 3) pregovaranje, 4) depresija i 5) prihvaćanje. Bojim se da smo po ovom pitanju kolektivno još uvijek u stadiju poricanja. No ovaj slučaj ima potencijal dovesti nas barem do drugog stadija.

Zadaća upoznavanja članova Crkve i šire zainteresirane javnosti s onime što ne valja u Crkvi ovog je puta dopala srpski tjednik Novosti. Prema priči objavljenoj u petak 31. 1., đakovačko-osječki nadbiskup Đuro Hranić vratio je u službu svećenika koji je bio u zatvoru kao pravomoćno osuđen za seksualno zlostavljanje maloljetnika. Ovo je sažet pregled vremenske crte koja se može rekonstruirati iz članka:

• lipanj 2022.: svećenik Đakovačko-osječke nadbiskupije pravomoćno je osuđen za zlostavljanje maloljetnika i odlazi u zatvor na 9 mjeseci

• ožujak 2023.: svećenik izlazi iz zatvora

• travanj 2023.: prvostupanjska presuda građanske parnice o novčanom obeštećenju; Hranićeva javna isprika zbog zataškavanja slučaja drugog svećenika zlostavljača

• kolovoz 2023.: Hranić svećenika bivšeg zatvorenika prebacuje u Gospićko-senjsku biskupiju, a tadašnji tamošnji biskup Zdenko Križić imenuje ga župnikom odnosno upraviteljem dviju župa

• listopad 2023.: Križić postaje splitsko-makarski nadbiskup; Gospićko-senjska biskupija ostaje bez biskupa

• prosinac 2024.: novčana nagodba svećenika i žrtve

• siječanj 2025.: novi gospićko-senjski biskup Marko Medo smjenjuje svećenika nakon upita tjednika Novosti.

Razumno je pitati se kako je to sve moguće, a odgovor je, čini se, “rupa u zakonu”. Naime, ni u jednom relevantnom crkvenom dokumentu koji se tiče ove problematike, kako onima izdanima od strane Svete Stolice i mjerodavnih dikasterija (Normae de gravioribus delictis 2010, Vademecum 2022, Vos estis lux mundi 2023), tako ni onima izdanima od strane HBK (Smjernice 2013, Smjernice 2023), ne postoji ni jedna odredba o tome kako postupati u slučaju kad je svećenik pravomoćno osuđen od strane civilne vlasti, a crkveni kazneni postupak nije zaključen jednakom presudom.

Presuda crkvenog kaznenog postupka može biti osuđujuća, oslobađajuća ili otpuštajuća, “ako nije bilo moguće postići moralnu sigurnost u pogledu krivnje optuženika” (Vademecum, br. 84). Da je crkvena presuda ovdje bila osuđujuća, svećenik ne bi mogao biti vraćen u župnu službu ni bilo kakvu drugu službu gdje može imati pristup maloljetnicima, možda bi bio i laiciziran ili bi mu barem bila trajno nametnuta zabrana javnog djelovanja. Da je presuda bila oslobađajuća to bismo zasigurno znali već istoga dana. U tom slučaju crkvena vlast jednako bi sigurno morala poduzeti mjere u svrhu vraćanja dobrog glasa nedužno osuđenog svećenika (usp. Vademecum br. 44). Uostalom, da je crkvena presuda bila oslobađajuća, nadbiskup Hranić ne bi imao razloga premjestiti svećenika u drugu biskupiju. No sve upućuje na to da je crkvena presuda bila otpuštajuća jer, kako se dade iščitati iz spomenutog članka, nije bilo uvjeta da se valjano provede neovisna crkvena istraga, poglavito zbog toga što žrtva i svjedoci nisu željeli sudjelovati u tome.

Ipak, iako je slovo zakona po svemu sudeći ispoštovano, postoji i više nego dovoljno elemenata koji pokazuju da je duh zakona grubo zanemaren i izigran. Primjerice, prema Smjernicama za postupanje u slučajevima spolnoga zlostavljanja maloljetnika od strane klerika HBK iz 2013.,

“kod svake inkardinacije, ekskardinacije te dopuštenja prijelaska u drugu partikularnu Crkvu (usp. kan. 271) klerik mora dostaviti Pismo svjedočanstva prikladnosti za vršenje svećeničke službe koje izdaje ordinarij. Pismo treba potvrditi da klerik uživa dobar glas u mjestu u kojemu trenutno vrši službu, da nije nikad bio suspendiran, da mu nije izrečena crkvena kazna, da nije počinio niti bio osuđen ni za koje kažnjivo djelo, da se nije nikad ponašao na neprikladan način prema djeci, mladima i osobama sa psihičkim poteškoćama i da nikad nije za takvo što optužen te da nema neriješenih problema s nekom od ovisnosti.”

Smjernice HBK-a za zaštitu maloljetnika i odraslih ranjivih osoba iz 2023. nedvosmisleno kažu:

“Onoga tko je proglašen krivim za ozbiljna zlostavljanja, uključujući i onoga otpuštenog iz kleričkog staleža ili redovničke zajednice ili družbe apostolskog života, ne smije se ostaviti samoga, nego ga je potrebno pratiti na njegovu putu jačanja svijesti o odgovornosti, zahtjevu za oprostom i pomirenjem, te ponuditi pravnu, psihološku i duhovnu skrb. Ako u bilo kojoj etapi postupka načelo zaštite dobrobiti djece i ranjivih osoba i prava osoba osumnjičenih za zlostavljanje dođu u sukob, onda prednost treba dati načelu zaštite dobrobiti djece.”

Iako obje citirane odredbe nalažu postupanje nespojivo s onime kako se ovaj slučaj odvijao, “rupa” je, čini se, u tome što se Smjernice tiču crkvenog, a ne civilnog postupka utvrđivanja krivnje, izricanja kazne i ostalih s time povezanih procedura.

Vademecum o nekim točkama postupka u ophođenju sa slučajevima seksualnog zlostavljanja maloljetnika koje su počinili klerici iz 2022. o odgovornosti ordinarija za svoje svećenike kaže sljedeće:

“Vršenje nadzorne dužnosti ordinarija i hijerarha ne predviđa da on mora provoditi kontinuirane istražne provjere svećenika koji su mu podređeni, ali niti mu dopušta da se suzdrži od informiranja o njihovom ponašanju na ovom području, posebice ako je postao svjestan sumnji, sablažnjivog ponašanja ili ponašanja koje ozbiljno narušavaju red (br. 15).”

To bi u prijevodu značilo da je biskup koji je upoznat sa sumnjama – a recimo da pravomoćna presuda civilne vlasti ima barem težinu sumnje – u sablažnjivo ponašanje svoga svećenika dužan voditi računa i informirati se o ponašanju takvog svećenika. Otjerati ga što dalje od sebe i prepustiti ga drugome na brigu jasna je povreda duha zakona.

U vezi crkvene istrage, koja u ovom slučaju nije pratila epilog civilnog postupka, nego je po svemu sudeći zaključena otpuštajućom presudom, naizgled zbog nedostatka dokaza odnosno svjedoka, isti Vademecum kaže da može:

“biti prikladno prikupiti svjedočenja i dokumente bilo koje vrste i podrijetla (uključujući rezultate istraga ili suđenja koje su provele civilne vlasti), a koji bi se mogli pokazati stvarno korisnima za potkrepljivanje i utvrđivanje vjerodostojnosti optužbe” (br. 34),

pa čak i da

“prethodna istraga može biti suvišna u slučaju općepoznatog i neupitnog kaznenog djela (primjerice, pribavljanja civilnih procesnih dokumenata ili priznanje klerika)” (br. 37).

U prijevodu, crkveni istražni postupak može se koristiti dokumentima iz postupka civilne vlasti. Zdrav razum nalaže da bi se to trebalo podrazumijevati posebno u slučajevima kada je već donesena pravomoćna presuda, bila ona oslobađajuća ili osuđujuća. U protivnome riječ je o izravnom negiranju valjanosti i mjerodavnosti civilne vlasti. Tome treba dodati zaključnu odredbu motuproprija Vos estis lux mundi (2023), koja kaže da se

“u primjeni ovih odredbi ne smiju dovoditi u pitanje prava i obveze određene na pojedinom mjestu državnim zakonima” (čl. 20).

Iako je odredba nedorečena te iz nje same nije u potpunosti jasno kako se ona sve može i treba tumačiti, općepoznato je da kanonsko pravo potiče crkvenu vlast da u svim stvarima poštuje mjerodavnost civilne vlasti i da surađuje s njome, posebno kad je u pitanju teška materija. Ma kako ova odredba bila nedorečena, ona u najmanju ruku podrazumijeva da crkvena vlast ne smije zanemarivati, još manje potpuno odbacivati civilnu vlast kao nemjerodavnu. Potrebna je, opet, hotimična sljepoća spram duha zakona da bi crkvena vlast u svojoj praksi potpuno zanemarila valjanost i težinu pravomoćne presude civilne vlasti, i to u stvari koju Crkva, prema vlastitim kriterijima, smatra “najtežim kažnjivim djelom”.

Toliko o rupama u zakonu. Prije zaključka htio bih ispraviti jednu netočnost spomenutog članka, koji u prvi plan stavlja propust nadbiskupa Hranića, jer smatram da je daleko veći propust napravio tadašnji gospićko-senjski biskup, a danas splitsko-makarski nadbiskup Zdenko Križić. Jer jedna je stvar, mimo svih citiranih propisa i duha zakona, svećenika osuđenog zlostavljača maloljetnika otjerati što dalje od sebe da se drugi bave njime, a sasvim je druga stvar, daleko teža i ozbiljnija, takvome svećeniku povjeriti dvije župe i dati mu da radi s maloljetnicima kao da se ništa nije dogodilo. Razumije se, žalosno je da je nadbiskup Hranić uklonio osuđenog svećenika iz svoje nadbiskupije u isto vrijeme kad se javno ispričavao zbog prikrivanja drugog slučaja zlostavljanja, ali gledajući unatrag njegov potez ne treba nas iznenaditi. Stavljanje vlastitog ugleda ispred žrtava univerzalan je modus operandi u aferama zlostavljanja u Crkvi. Iako se općenito govori o “ugledu Crkve”, svima je jasno da se ne radi o Crkvi kao zajednici svih vjernika, pa čak ne ni samo o kleru, nego o ugledu aktualnog biskupa odnosno nadbiskupa kao osobe koja je odgovorna za ono što se događa na njezinom području i pod njezinom vlašću i koja, potpuno svjetovno gledano, od svake takve afere ima “najviše za izgubiti”. To pokazuje i Hranićevo postupanje u oba slučaja.

Time nipošto ne umanjujem težinu njegovih propusta – no ono što je nadbiskup Križić učinio ipak smatram neprispodobivo gorim, jer je pravomoćno osuđenom zlostavljaču maloljetnika omogućio povlašten pristup neograničenom broju djece, ostavljajući njihove roditelje i širu crkvenu zajednicu bez ikakve svijesti o tome o kakvom se čovjeku radi i tko je onaj kome su njihova djeca izložena. Prema tome, razlog za duboku uznemirenost zbog ove priče imaju ne samo žrtva i obitelj žrtve svećenika zlostavljača, ne samo župljani čija su maloljetna djeca proteklih godina bila u doticaju s njime, ne samo vjernici đakovačko-osječke nadbiskupije koji više nemaju razloga vjerovati svome nadbiskupu, nego itekako i vjernici splitsko-makarske nadbiskupije, koji se sada moraju pitati hoće li nadbiskup Križić i u nekoj od njihovih župa napraviti isti potez.

Svećeniku koji je pravomoćno osuđen zbog seksualnog zlostavljanja maloljetnika nije mjesto na župi niti na ikojem drugom položaju na kojem bi imao pristup maloljetnicima. Nadbiskupu koji takvoga po izlasku iz zatvora niti sankcionira na crkvenom polju niti ga trajno zadrži što bliže k sebi kako bi ga pratio i druge štitio od njega, nego ga pošalje što dalje od sebe, nije mjesto na čelu nadbiskupije. Biskupu koji takvog primi k sebi i postavi ga nad dvije župe da neometano radi s maloljetnicima, nije mjesto na čelu biskupije, pa tako ni nadbiskupije na koju je kasnije postavljen. Nikome u nadležnim vatikanskim dikasterijima koji su u cijelom procesu morali biti upoznati sa slučajem i svojim postupcima omogućili ili nisu spriječili ovakav epilog, uključujući Križićevo uzdignuće na titulu nadbiskupa, nije mjesto na položajima koje okupiraju.

Tko god misli da je to pregrubo ili pretjerano, neka razmisli o ovome: Danas, 2025. godine Gospodnje, u našoj maloj Hrvatskoj, župnik može preko noći nestati iz svoje župe a da “nitko” “ne zna” da je nestao jer je morao u zatvor zbog seksualnog zlostavljanja maloljetnika. Jednako je tako moguće da se u bilo kojoj župi preko noći pojavi novi župnik a da “nitko” “ne zna” da je ovaj do jučer bio zatvoru kao pravomoćno osuđen za seksualno zlostavljanje maloljetnika. Kao da to nije dovoljno, jednako je tako moguće da jedan biskup povjeri upravljanje župom svećeniku koji je do jučer bio u zatvoru zbog seksualnog zlostavljanja maloljetnika te da unatoč tome bude “nagrađen” titulom nadbiskupa.

Ovaj slučaj ima potencijal biti naš “bostonski slučaj”, dakako ne po broju žrtava i zlostavljača, nego po težini opsežne implikature koja seže od složene problematike župnih zajednica, preko biskupija i nadbiskupija, sve do mjerodavnih vatikanskih dikasterija. Slučaj je također još jedan poziv na buđenje i civilnom zakonodavstvu, jer činjenica da osoba osuđena za seksualno zlostavljanje maloljetnika može po izlasku iz zatvora ponovno raditi s maloljetnicima tiče se ponajprije civilnog zakonodavstva, koje to u ovom trenutku nažalost ne priječi. Da tome nije tako i da su stvari dobro uređene na civilnom planu, crkvena vlast čak ni bez crkvene osude ne bi mogla postaviti zlostavljača civilno osuđenog za seksualno zlostavljanje maloljetnika da ikad ponovo radi s djecom. Kad kažem “bostonski slučaj” hoću reći da bi ovo mogao biti slučaj nakon kojeg ništa više neće biti isto. Dakako, samo ako ne dopustimo da sve prođe kao da se ništa nije dogodilo.

Da, ovo jest najveća sablazan u povijest Crkve u Hrvatskoj. I ne, isprika nije dovoljna – a ovaj put nismo dobili ni toliko.